Samostan i crkva sv. Frane – izvanaSamostan se nalazi južno od nekadašnjih zidina koje su opasivale jezgru Cresa, na putu koji je od grada vodio ka Osoru, povijesnom središtu arhipelaga. Kompleks je organiziran oko dva klaustra, manjeg i većeg. Na zapadnoj strani većeg klaustra smještena je jednobrodna crkva orijentirana sjever – jug, koja svojim jednostavnim oblikovanjem slijedi tipologiju propovjedničkih sakralnih građevina.

Središnja os inače glatkog kamenog pročelja crkve, koje odgovara obliku dvoslivnog krova, naglašena je rozetom i pravokutnim renesansnim portalom čiji je nadvratnik ukrašen klesanim franjevačkim grbom i kaneliranom reljefnom školjkom s volutama. Pročelje je dodatno otvoreno šiljatim monoforama, koje su zamijenile neke ranije veće otvore na istome mjestu. Prigrađene bočne kapele na pročelnoj su strani otvorene također naknadno probijenim okulusom, koji je zamijenio pravokutni otvor većih dimenzija. Uz istočnu stranu pročelja, pred prolazom koji duž zida crkve vodi u klaustar, smješten je još jedan renesansni portal sa školjkom, manjih dimenzija od glavnog, koji je do obnove u 20. stoljeću stajao na ulazu u klaustar. Elementi klesane dekoracije umjetničkog značaja mogu se datirati u zadnju četvrtinu 15. stoljeća, što bi u skladu s Farlatijevom sugestijom značilo gradnju nove ili značajno proširenje ranije crkve, i to prije dogradnje bočnih kapela s početka 16. stoljeća. Ove dvije vremenski približene intervencije valja pripisati lokalnoj radionici koja u oblicima mletačke rane renesanse gradi novu osorsku katedralu, pregrađuje cresku zbornu crkvu te realizira niz plemićkih palača u Cresu.

Cres, crkva sv. Frane, unutrašnjost

Izduženi brod crkve natkriven je profiliranim stropom, a uzdužno je usmjerenje naglašeno jakim vijencem na posljednjoj četvrtini visine inače glatko ožbukanih zidova. Crkva je povišena 1853. godine, kada su iznad vijenca probijena na istočnom i zapadnom zidu po dva polukružna prozora koja u brod propuštaju obilje svjetla. Vjerojatno je tada i zatvoren visoki prozor na zapadnome zidu, vidljiv na detalju vedute Cresa iz 18. stoljeća s oltarne pale u južnom brodu zborne crkve sv. Marije. Barokno drveno pjevalište koje spominju dokumenti stajalo je uz sjeverni zid crkve sv. Franje, a uklonjeno je prilikom obnove crkve osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Svetište crkve dvjema je stubama odignuto od prostora za vjernike u brodu, dok šiljati kameni trijumfalni luk uvjetuje oblik blago prelomljenog bačvastog svoda nad pravokutnom apsidom, čiji je istočni zid otvoren sekundarno probijenim šiljatim prozorima.

Cres, crkva sv. Frane – renesansne kapele obitelji Petriš

Uz južni zid broda trotravejna je dogradnja, bogato ukrašena klesanom dekoracijom, koju inventari 16. stoljeća identificiraju kao niz kapela, i to sv. Franje, obitelji Petriš i biskupa Marcella Petriša, jasno ukazujući da su naručitelji pripadali najviđenijoj gradskoj plemićkoj obitelji. Biskup i general Reda Marcello Petriš izvršitelj je oporuke svoga rođaka Nikole iz 1508. godine u kojoj se spominje izgradnja ovih kapela, što pobliže određuje njihovu dataciju. Kapele se prema brodu otvaraju s tri profilirana luka koji se oslanjaju na bogato ukrašene klesane stupce, s velikim kružnim cvjetovima na sve četiri strane trupa i ranorenesansnim pseudokorintskim kapitelima. Pete lukova oslonjene su izravno na kapitele, bez imposta, jednako kao i četiri plitka kanelirana pilastra ranorenesansnih kapitela koja nose završni vijenac ove kompozicije. Svi dekorativni elementi klesani su vješto i precizno, iako bez obaziranja na pravila sintakse klasičnog rječnika, a djelo su već spomenute lokalne radionice. Traveji kapele nadsvođeni su križno-rebrastim svodovima i međusobno odvojeni polukružnim kamenim lukovima, pri čemu je srednji travej viši i u njemu su danas smještene orgulje. Nadgrobna ploča fra Antuna Marcella Petriša danas je ugrađena u sjeverni zid crkve, a prikazuje učenog franjevca, umrlog 1526. godine, kako sklopljenih očiju leži s oznakama biskupske časti, okružen knjigama. Ovome je vrsnome radu oštećena površina s obzirom da je bio ugrađen u crkveni pod pred oltarom kapele, a identificira ga natpis danas uzidan u zapadni zid broda unutar barokne kartuše, kojoj pripada i grb venecijanske obitelji Marcello. Osim orgulja, u kapeli se nalaze i dva jednostavna oltara, dok su umjetnički dojmljivija dva polikromna mramorna oltara uz istočni zid broda, vjerojatno djela mletačkih radionica 18. stoljeća. U 16. stoljeću u crkvi se bilježi desetak oltara, od kojih su u samostanskom muzeju sačuvani tek rijetki fragmenti, pri čemu je zanimljivo da je jedan od oltara bio pod juspatronatom creske obitelji Colombis, Golubić. U samostanskom se lapidariju čuva nekoliko klesanih kapitela i pilastara koji odgovaraju ukrasima kapela, a vjerojatno su dijelovi oltara i druge kamene opreme koja je tijekom stoljeća uklanjana iz crkve.

Cres, samostan sv. Frane – mali klaustar

Od inventara koji se još uvijek nalazi u crkvi posebno je vrijedan drveni redovnički kor u apsidi, s dva niza od po šest sjedala odijeljenih tordiranim stupićima, s naslonima ukrašenim geometrijskim gotičkim rezbarijama. Prvo je sjedalo prema brodu na obje strane ukrašeno plošnim likovima svetaca, od kojih sv. Jeronim drži model crkve s visokim zvonikom, a uz noge mu je sitni lik klečećeg fratra-naručitelja, dok na sjevernoj strani svetac u antikizirajućoj svetačkoj odjeći u jednoj ruci drži svitak, a u drugoj dugački štap s drškom naznačenom kuglama. Na istoj je strani kora izrezbaren i mali grb s tri delfina, koji pripada poznatoj mletačkoj obitelji Dolfin. Budući da su 1422. i potom 1423. godine na otoku zabilježena dva mletačka kapetana iz te obitelji, Andrea i Giacomo, moguće je da su upravo oni, zajedno s tadašnjim biskupom franjevcem Vitom iz Cresa, kojega bi se moglo prepoznati u izrezbarenom malom liku klečećeg fratra, imali udjela u narudžbi ovoga vrijednog djela mletačkih drvorezbarskih radionica.

Sjeverno od apside nalazi se križno svođena sakristija, s gotičkim umivaonikom čiji je trilobni završetak zašiljen i ukrašen motivom izmaknutih kvadara. Sudeći po oblikovnim obilježjima, taj umivaonik vjerojatno potječe iz prve polovice 15. stoljeća. Na sakristiji se radilo i 1630. godine, kada su popravljena vrata i dovršen svod, a popločana je 1662. godine, kada je nabavljen monumentalni sakristijski ormar.

Uz apsidu crkve prigrađen je pravokutni zvonik s lođom za zvona ukrašenom maskeronima i poligonalnom lanternom zaključenom lukovičastom kupolom. Njegov današnji izgled rezultat je radova koji otpočinju 1682. godine, iako se zvona i zvonici sv. Franje spominju i ranije. Isprva je gradnja bila dogovorena s majstorom Nikolom Crussilom i naručen je najkvalitetniji kamen iz Istre za uglove, stupove i lukove zvonika, no 1687. godine gvardijan Ivan Jakovljev Petriš zatražio je mišljenje krčkoga graditelja Ivana Krstitelja Fontane, prema čijim se nacrtima gradnja zvonika nastavila. Graditelji koji se spominju pri isplatama bili su iz Baške na otoku Krku, a kamen se vadio na Krku i Cresu. Gvardijan Petriš postavio je na zvonik natpis o svojim zaslugama za gradnju 1695. godine, da bi skele bile konačno skinute 1700. godine. Pola stoljeća kasnije podignuta je sadašnja kupola, kakva je vidljiva i na spomenutoj veduti Cresa iz 18. stoljeća u zbornoj crkvi.

Mali je samostanski klaustar s dvije strane omeđen vrtnim zidom i zgradom samostana, dok se uz sjevernu i istočnu stranu pružaju trijemovi na stupovima. Kapiteli stupova međusobno se razlikuju, ne samo po klesarskom duktusu, nego i po vrsti kamena, a jedan od njih nosi natpis 1490 TE P E Fra IS MATHEI. U klaustru je i zidana cisterna s bunarskom krunom na kojoj su grbovi obitelji Petriš, Balbi i komunalni grb grada Cresa, a dokumenti gradskog vijeća govore da je na prijedlog poduzetnog fra Antuna Marcella Petriša 1503. godine Vijeće izdvojilo 20 zlatnih dukata za izgradnju cisterne u unutarnjem klaustru franjevačkog samostana. Kako je creski kapetan 1509. godine bio Angelo Balbi, grb njegove obitelji na bunarskoj kruni ukazuje na određenu ulogu koju je imao pri realizaciji cisterne.

Veliki je pak klaustar okružen s četiri strane križno nadsvođenim trijemovima koji se oslanjaju na jednostavne kamene stupove, a u središtu čuva cisternu s krunom bunara ukrašenom grbovima creskih plemića. Iz dokumenata je razvidno da su i u ovoj gradnji sudjelovali stanovnici Cresa: gradsko vijeće dodijelilo je 1544. godine za nastavak radova na cisterni u velikom klaustru 30 dukata, no cisterna nije bila dovršena ni 1553. godine, pa Vijeće izabire Gašpara de Proficis i Konstantina s Cipra za pribavljanje financijske pomoći, a na istu je dužnost imenovan 1557. Jakov de Proficis. Prema uklesanim natpisima, cisterna je popravljana 1614. i 1839. godine. Jasno je da se kod gradnji cisterni radilo o zajedničkoj investiciji redovnika i građana, kojom se željelo iskoristiti prednost skupljanja vode s velikih krovova crkve i samostana, stvarajući rezervu za uvijek žedan otočki grad.

Najraniji sačuvani inventari, oni iz 16. stoljeća, navode različite predmete u samostanskom dormitoriju, koji je brojio najmanje 8 ćelija, zatim govore o spremištu u kojem su se nalazile bačve s uljem, vinom i ostalim zalihama te o kuhinji. Više puta spominjani ugledni general Reda, fra Antun Marcello Petriš, dao je na katu dograditi veću ćeliju, koja i danas postoji jasno označena lijepim klesanim kaminom s grbom Marcello Petriš u vijencu voća i lišća. Klesani je okvir kamina i u nekadašnjoj kapitularnoj dvorani na katu istočnoga krila, uz koju su danas smješteni samostanski arhiv i knjižnica. Lijep klesani umivaonik s tri lavlje glave iz kojih je curila voda danas se nalazi na prilazu refektoriju uz mali klaustar, dok je posebno monumentalan onaj u samoj blagovaonici, klesanog pravokutnog okvira s poligonalnim bazenom u dnu i s gotičkim mrežištem na vrhu, kojega klasično oblikovane profilacije i denti približavaju načinu ranorenesansne creske radionice.

U samostanu je, kako smo vidjeli, od 1644. godine, na prijedlog provincijala Ivana Jakova Draže iz Cresa, djelovala bolnica za stare redovnike i druge potrebite, a od 19. stoljeća u sjevernom dijelu samostana i sjemenište, odijeljeno posebnom klauzurom. Svaka od ovih dodatnih namjena rezultirala je prilagođavanjem samostanskog prostora, doprinijevši složenom izgledu današnjega kompleksa.

U prizemlju sjevernog krila velikog klaustra nalazi se novouređeni muzej u kojem su okupljene reprezentativne umjetnine u vlasništvu samostana. Lijepi drveni reljef Bogorodica s Djetetom Andree da Murana iz 147?. Godine nalazi se u pravokutnom okviru s upisanim lukom koji nose kanelirani pilastri oslonjeni na donju zonu ukrašenu hrskavičastim motivima, što ukazuje na njegovu dataciju u 16. stoljeće. Vjerojatno je spokojni lik Bogorodice na prijestolju s malim Kristom pomalo nezgrapnih nogu, koji drži golubicu, bio središnji dio neke veće kompozicije, da bi u 16. stoljeću dobio današnji okvir i postao sastavni dio nekog od oltara u crkvi.

Muzej

U renesansno doba mogu se datirati i drveni kipovi sv. Marije, Ivana i Pavla apostola, djela lokalnih radionica, pri čemu su prva dva lika dijelovi kompozicije Raspeća, čiji je središnji lik, Raspeti Krist, izgubljen. Lijepi su primjeri barokne skulpture pokrenuti lik Bogorodice od Bezgrešnog Začeća i mirniji lik Gospe Karmelske. Kvalitetan rad italo-kretskih majstora 16. stoljeća je i mala ikona s likom sv. Franje na zlatnoj pozadini. Svetac iz Asiza prikazan je potisnut u prvi plan i zamišljeno podbočen na isposnički tanku ruku dok su pred njim sveta knjiga, lubanja i raspelo. U stjenovitom pejzažu u pozadini ocrtava se pećina i u njoj crkva sa zvonikom. Neke od umjetnina identificirane su natpisima kao narudžbe lokalnih plemićkih obitelji, poput Odmora na bijegu u Egipat koji je za obitelj Bocchina 1651. godine izradio Toma Grgurić (Gregori). Djela su to mahom skromnih umjetničkih dosega, rađena prema grafičkim predlošcima koji dolaze iz Venecije.

Sličnih su značajki i dva niza portreta franjevačkih utemeljitelja i pisaca iz 17. stoljeća, koji ovdje svjedoče ne samo o posvećenosti franjevačkoj tradiciji, nego i o intelektualnoj snazi Reda. Sačuvan je i vrijedni namještaj iz kapitularne dvorane, koji čini komplet intarziranih stolica lombardsko-venetskog tipa od orahova drva s prijelaza 16. na 17. stoljeće. Muzej čuva i vrijedne primjerke povijesnog misnog ruha, od kojih neki komadi potječu čak iz francuskih radionica, te liturgijske srebrnine mletačke provenijencije izrađene od 16. do 18. stoljeća. Bogata je i zbirka etnografskih predmeta koji ilustriraju nekadašnji život creskih težaka i ribara.

J. G.